The worst mistake is to not make any.
|
Zašto smo baš mi ovdje ,a ne netko drugi.
Život je vrlo misteriozan. Svi bi željeli znati sve ,ali to je nemoguće i znati sve je vrlo precijenjena stvar. Što bi to zapravo značilo? Ako znaš sve kako bi zapravo živio? Ništa ne bi radio ,nikad ne bi otkrivao nove stvari, ne bi mogao znati više…Kada bi znali sve umrli bi od užasa brutalne i nemilosrdne istine. Ponekad poželim da znam sve ,ali podsvjesno znam da to nije što uistinu želim. Želim kroz život otkrivati više i više. Truditi se biti što bolja mogu u nečem što volim, ne najbolja nego bolja. Biti najbolji u nečemu nije ni važno. Možeš biti i najgori ,to je nešto što želiš i voliš. Zato mislim da je najbolje da se otkrivaš radom i trudom ,da pronađeš što zapravo tražiš od sebe i za što si stvoren, Ako smo uopće stvoreni za išta ,ako uopće imamo razlog zašto smo baš MI ovdje, a ne netko drugi. Sadašnjost, ovaj trenutak je važan kao i svi drugi. Da nije ne bismo bili ovdje. Isto tako svi smo jednako važni bez izuzetaka bilo kakve vrste. Ljudi su stvoreni da bi znali više i više ,postali ''savršeni''. No to je nemoguće i nepoželjno u mom slučaju. Mrzim savršenstvo, čak i sama riječ me podsjeća na tugu. Iako umjesto da se usavršavamo mi se pogoršavamo. Ne znam kako je do toga došlo. Primjer bi bio mentalni sklop ljudi, muzika, ponašanje, trendovi,… Dam se kladiti da biste i vi mogli nabrojati još tisuće i tisuće primjera pogoršavanja. Zato prepuštam nastavak posta vašem razmišljanju. Zapitajte se malo što mi svi zapravo ovdje uopće radimo?
Tri posta u jednom.
Katkada osjećam kao da ovisim o nečem o čemu ne želim ovisiti…Kroz život upoznaš mnogo ljudi koje čim čuješ i vidiš osjetiš da nisu ono što si očekivao. Nisu stil ljudi koje bi želio više upoznati. No moraš ih trpjeti ,koliko god ne želiš oni su tu i važni su osobi koja je važna tebi. Iako ja ne mogu šutjeti…Pa ponekad svojom jezičinom kažem stvari koje možda ne bi trebala. Ustvari osoba koja je važna tebi trebala bi stati iza tebe i podržati te. To se nije dogodilo…Iako je ta osoba bila moja vlastita majka….
Vidim ljude oko sebe koji rade grozne stvari. Zlostavljane nevinih životinjica. Tuču ih i zapostavljaju…Ljudi kako zlostavljaju nevinu djecu…Bespotrebno bacanje hrane koja bi mogla spasiti živote…Nemar o svijetu i planeti zemlji…Gledanje kako ljudi koje voliš uništavaju sebe…I još mnogo situacija mogu nabrojiti. Srce mi se steže gledajući kakav svijet moja generacija stvara. A znam da je kasno za promjenu…. A sada pošto su mi svi postovi praktički uvijek depresivni jedna od stvari zbog koje još dišem…Jedna osoba koja mom životu daje nadu, koja me čini boljom osobom zbog koje znam zašto živim. Ona je moje blago koje ću podržati u svemu i uvijek biti tu za nju. Zbog nje sve loše stvari nestaju u nju mogu gledati i izgubim se…Ne znam kad i u kojem trenutku…Ali ja sam nju zavoljela više od svega. Svaki dan probudim se znajući da imam za nešto živjeti. S vremena na vrijeme pitam se zašto je ona meni tako posebna…Ali to ne mogu izraziti u riječima. Jednostavno ona je sve dobro na svijetu i kada ju vidim zaboravim sve drugo. S njom sam u drugom svijetu…Negdje daleko od svega i svih. Na nekom našem posebnom oblaku gdje sunce sja samo za nas dvije gdje sve je moguće. Nikad neću zaboraviti koliko ona meni znači i nadam se da ni ona neće. Moja najbolja prijateljica.  Slusam, cujem,Gledam i vidim. Otvaras se kao cvijet. Tvoje mi oci, kazu sto zelim. U njima lezi sav moj svijet!  Tuga.
Ponekad se treba pustiti da padneš. Dotakneš dno tuge i propadneš. Ponekad to je jedini lijek za tugu. Jeste li ikad razmišljali toliko o nečemu/nekome da ste pali u zaborav…U sjećanja i trenutke sreće ,izgubili se u samim nebima prošle sreće. Ta sreća koju ste jednom davno posadili ,procvjetala je i onda se isušila. Takav je život. Izvlači energiju i sreću iz sveg. Jer nitko ne živi zauvijek ,svi isušimo. Ponekad se bojim same sebe. Stvari koje mi svakim danom prolaze kroz glavu nisu baš misli osobe normalnog stava. Iako je nemoguće definirati normalno!
Imam jednu osobu koja mi znači sve. Ona je moj anđeo koji je uvijek tu i znam da mogu računati na nju. No ima i drugih kojima mogu mnogo zahvaliti i isto ih jako volim. Zato nadam se da neću tako brzo dotaknuti dno…Jer hoću još trenutaka ,tužnih ili sretnih…Nije važno! ''Everybody wants happiness nobody wants pain, but you can't have a rainbow without a little rain.''  Samo ponekad.
Razmišljam ,gledam oko sebe i mislim o svim ljudima u prolazu…Zaokupljeni sljedećim što imaju u planu…Imam osjećaj da nikada ne stanu, ne pogledaju oko sebe…Nikad ne razmišljaju u trenutku…Ne osvrnu se oko sebe i nasmiju okolini. Smiješno je kada pogledam i vidim sve te ljude kako ne mare, kako ne razmišljaju o tome dali ih netko gleda, promatra svaki njihov korak…Tužnih, ozbiljnih, umornih i pomalo depresivnim pogledom gledaju prema cilju, ne mare za put do njega nego samo za odredište…Žurnim korakom polako odmiču i zaboravljaju na sve iza sebe. Rastuže me katkada, takve scene…No ipak ne mogu ih ne promatrati…Pogled mi uvijek bježi k njima, tim tužnim licima. Zabrinutim, žurnim hodom. Očima kao da je sav sjaj iz njih izblijedio…A onda se pitam kako li ja drugima izgledam? Dali izgledam kao Sotonista u crnoj poderanoj robi? (Kao što sam čula.) ili kao osoba sa stavom koja nosi ono u čemu joj je udobno?
Samo ponekad…Pitam se dali sam uopće vrijedna njihovih pogleda.  Crni snijeg
O da. Blog.
Nemogu vjerovati da opet imam blog.Nekako nikad nisam razmišljala da ću napraviti još jedan...Napravljen je većinom kao mjesto gdje se mogu ispuhati! Na svijetu ima previše stvari/ljudi koje me živciraju pa sam zato i napravila blog! Iako iskreno nisam ni razmišljala što bi u njega mogla pisati...Vjerovatno će mi doći inspiracija s vremenom... Pa do sljedećeg posta doviđenja! |
about.
Važno je imati otvoren Music.
Muzika u pozadini: links.
Trenutne misli.
04.09.2011. |
